11.10.2007.

IX.poglavlje

Uhvatila ju je panika. Nije mogla razmišljati. Ona, inače tako racionalna, uhvatila se kako se očajnički trudi formirati bilo kakvu smislenu misao.
..”And never will there be balance unless the two become one..?!”
Makar su joj misli bile košmarne, svim svojim bićem shvaćala je da to može značiti samo jedno-a nisu postojale riječi kojima bi ona izrazila strah koji se na to javio u njoj. Nakon nekoliko trenutaka prožetih napetom tišinom, Harry napokon progovori.
“Znači li to ono što ja mislim da znači?” jedva je složio. Glas mu je bio jedva čujan, ali Hermioni se činilo da viče; bila je bolno svjesna koliko jasno shvaća što to implicira. Makar je shvaćala da je to njemu jednako jak udarac kao i njoj, ili možda baš zato, njegovo pitanje izbacilo ju je iz takta. Kako može uvijek očekivati da ona zna sve odgovore?! U nekim trenutcima brutalno ju je podsjećao na Ronalda. I kao da se tek sad sjetila da postoji, ona zavapi:
“..Ron…Harry, što god ovo značilo (a kao da neznamo što ovo znači-pomisli), Ronu ne smijemo ništa spomenuti..on ne bi shvatio…” Harryjev intenzivan pogled odlučila je protumačiti je kao znak slaganja. I baš u trenutku kada se činilo kako će se napeta tišina, o tako netipična za njih dvoje, opet odužiti, Harry se oglasi, gotovo molećivim glasom:
“Ali to, ‘Mione, to nije moguće, jednostavno-pa kako bi i bilo?...Ginny..i Ron..” Tu mu glas puče. Kako je ukrala koju sekundu vremena kako bi se barem donekle pribrala, sada je povratila barem dio svoje poznate racionalnosti.
“Harry, pa sjeti se-ti si nam to sam pričao, kako ti je Dumbledore objasnio zašto se proročanstvo što se tiče tebe i Voldemorta mora ispuniti..Da ste mu obojca okrenuli leđa, ne bi bilo Izabranog..-tu je zastala, još uvijek nije mogao zadržati pokeraško lice na spomen toga „nadimka“.
„Ali..Izabrani postoji..a ovo proročanstvo kao da je znalo da će se i prvo obistiniti. Kako to objašnjavaš?“ upitao je pomalo rezignirano.
„Pa..kako nemam baš nepobitnih arumenata..pretpostavit ću kako je za to kriva tvoja karma..nemožeš poreći da imaš nezavidnu karmu.“odgovorila je uz slabi osmjeh.
Nakon sve tenzije koja se nakupila u njima, ovo ih je dotuklo. Sinkronizirano su, izmjenivši poglede, oboje prasnuli u nesavladiv smjeh. Nakon nekoliko minuta koje su proletile, on je zaključio kako su ionako sada bespomoćni učiniti išta drugo nego ne obazirati se na cijelu priču o proročanstvu-prije malo više od nekoliko sati nisu ni pomišljali na tu mogućnost, nekoliko riječi izrečenih u vjetar ništa ne mjenja, a ako se potrude, mogli bi u potponosti zaboraviti na sve implikacije koje one donose. Jutarnje zrake su se već sramežljivo počele probijati kroz prozorska okna, te odluče da je sad stvarno vrijeme za poći na spavanje. U tišini se popnu po stubištu. Sve je bilo na svom mjestu, uvjeravala se Hermiona. Da, sve je apsolutno na svome mjestu, govorio si je Harry. No, njihov zagrljaj na odmorištu bio je za sekundu prekratak, a oboje su znali, legavši u krevet, da proročanstvo neće samo tako zaboraviti.


***


Idućih nekoliko dana nije se puno toga dogodilo. Ona i Harry nisu više spominjali proročanstvo. Ronu nisu ništa rekli. Dan njihovog odlaska u Jazbinu polako ali sigurno se približavao. U svojoj potrazi nisu baš puno napredovali-izgleda da ni u biblioteci ovako mračne obitelji nema baš mnogo spomena o horkruksima, a kamoli indikacije što bi mogli bit Voldemortovi horkrukski. Znala je da, samo ako otkriju tko je bio R.A.B., djelovi slagalice će se početi slagati. Njihovi dani upali su u kolotečinu, ali to je bila slatka rutina u kojoj bi svo troje voljeli provesti vječnost. Dane su provodili u raznim istraživanjima (prvenstveno vezana za iščitavanje prastarih knjiga o crnoj magiji) te planiranjima dnevnih menija. Povremeni posjeti kratili su im vrijeme, no rijetko koji im je uspio skrenuti misli s zadaće postavljene pred njih, zadatka za koji su počeli sumnjati da će ga uspjeti izvršiti. Tako jednog sunčnanog poslijepodneva, u posjet im nenadano svratiše Arthur Weasley i njegova kćerka te su ubrzo su svi petero sjedili zajedno s njime u dnevnom boravku, uz sendviče i čaj koje je Harry na brzinu složio (koliko god su svo troje bili izvanredni čarobnjaci, još niti jedno od njih nije do kraja savladalo čarolije za dobavljanje/pripravljanje hrane). Uzevši u obziro koliko je puta ta garnitura ljudi sjedila tako zajedno za stolom, ništa u ovoj situaciji nije bilo neobično, osim možda opipljive napetosti koja se osjećala u sobi, budući da su i Harry i Ginny pomalo mahnito proučavali svoja koljena. Nakon uobičajenih zanimljivosti iz užurbanog života ostatka obitelji Weasley koje su im svima bile jedna od najomiljenijih razbibriga, gospodin Weasley začeo je temu koju bi možda najradije preskočili trenutno, pogotovo stoga što ih je sve demotivirao nedostatak progresa u njihovoj potrazi.
„Znam da sam obećao da vas neću tjerati da mi kažete o čemu se točno radi u zadatku koji vam je ostavio Dumbledore, ponovno vas moram pitati, postoji li išta što bismo mogli učiniti da vam pomognemo?“
„Pa, konkretno ne, ali možete nam objasniti koga točno smatrate pod pojmom „mi“?“ sumljičavo upita Harry.
„Pa, Red Feniksa, podrazumjeva se.“
„Tata, ti zaboravljaš da oni jesu Red Feniksa. To jest, njegovi članovi.“ Ginny primjeti tihim glasom tako atipičnim za nju.
„Oni znaju na što mislim“ odvrati g.Weasley blago pogledavši u kćerku.
„Zapravo i ne znamo. Odkako smo ovdje, a ima tome dosta, ljudi se neprestano slijevaju u ovu kuću, saveznici nudeći informacije i pomoć. Ali niti jedan sastanak Reda, Reda u najpunijem sastavu mogućem nije još održao, što je vrlo neobično za ova turbulenta vremena“ započne Hermione temu o kojoj su baš neku večer diskutirali.
Izgledalo je kao da se gosp. Weasley našao u neprilici-sada je on stao proučavati svoja koljena baš kao da gleda najzanimljiviju stvar trenutno na svijetu.
„Pa nije baš da se sastanci nisu održavali..samo, lokaciju smo, iz sigurnosnih razloga, na Aberfothovu inicijativu..,na određeno vrijeme odlučili promjeniti.“
Pogledi fantastične trojke nisu odražavali ništa osim vrlo velike doze izživciranosti, i možda doze razočarenja, a pridružila im se i Ginny odgledavši ga s prijekorom.
„Znam da nije fer, Harry, znam da zaslužujete puno više povjerenja, ali ne poznaju vas svi onako dobro kao što vas ja poznajem. Za mnoge, vi ste tek šaćica buntovnih, nadobudnih tinejdžera uvjerenih da mogu promjeniti svijet!“
„Po ovome mogli bi dobiti dojam da i vi to mislite“ polako će Hermiona. „Ali originalni Red sadržavao je prvenstveno buntovne i nadobudne ljude uvjerene da mogu promjeniti svijet, zar su zaboravili?!“ završila je grčevito.
Gospodin Weasley uputio im je pomalo prijekoran pogled, no četvorka ga je izdržala, gotovo ni trepnuvši.
„Voldemort je činjenica, a svi koji se borimo protiv njega trebali bi se ujediniti, bez obzira na godine, tata. Rekao si da vjeruješ Harryju, ponudio nam pomoć. Grimmaudlov trg 12 idalje je odlično sjedište. Iskoristimo ga što je najbolje moguće.“Ron je rekao neuobičajeno praktičnim glasom.
Nitko se u prostoriji nije stresao na spomen njegova imena. Hermione je u sebi razmišljala, „the fear of a name increeses the fear of a thing itself.. Lord Voldemort, što se rijetko tko drznuo koristit, Onaj-čije-se-ime-ne-smije-spominjati, kako su ga oslovljavale uplašene mase, jednostavno Tom Riddle te na kraju Gospodar tame, naziv kojim su se koristile samo smrtonoše...Gospodar tame..“ prizvala je u sjećanje tekst koji je već znala napamet koliko ga je puta pročitala.

Gospodaru tame,
znam da me, kad vi ovo budete čitali, odavno više neće biti,
ali želim vam reći da ja znam vašu tajnu.
Pravi horkruks je kod mene i namjeravam ga uništiti čim mi se pruži prilika.
Iščekujem smrt u nadi da ćete, kad se susretnete sa sebi ravnim,
opet biti običan smrtnik.
R.A.B.

I tada joj je sinulo. Rješenje za kojim su toliko tragali čitavo im je vrijeme bilo pod nosom, R.A.B. bijaše smrtonoša, makar na kratko vrijeme, a zatim, kada se pokušao povući, brutalno su ga ubili nakon vrlo kratkog vremena, znala je da je u pravu, ali morala je provjeriti, morala je biti sigurna....

Ronu i Harryju dala je znak očima da je ništa ne pitaju, te je sve svoje snage uspjerila u to da ne istrči iz sobe nakon što se ispričala posjetom toaletu. Ubrzo je pronašla ono što je tražila, potvrdivši sve svoje sumnje-tapiseriju sa obiteljskim stablom obitelji Black. Pri dnu uz spaljenu točku koja je nekoć predstavljala Siriusa, izgubljenim sjajem blistala je još jedna točkica uz koju je vitičastim slovima gotovo vrištalo-Regulus Arcturus Black RiP.

Komentari (28) | Print | # | 00:24

22.11.2006.

Otkriveno proročanstvo

Hermioni se zavrtjelo u glavi. Nije moguće da se ovo događa, pomislila je. Nije dala ni glasa od sebe, samo je brzo proletila pogledom prostoriju...Učinilo joj se da je Harry gleda nekako neobično, kao da pokušava shvatiti što je upravo dogodilo. I on i Ron djelovali su pomalo ošamućeno, kao da su upravo primili snažan udarac u glavu, te da se još pokušavaju pribrati.
Tok njenih uzburkanih misli prekino je Lupinov glas.
„Jeste li svi uspjeli čuti dio koji se odnosio na vas?“
Trojka mu je odgovorila kimanjem glave.
„Odlično“ rekao je on opet. Hermioni je djelovalo kao da je i on pomalo ispitivački promatra. Nijemo je poželjela da oboje prestanu s time.
„Aberforthe, hoćeš li ostati na večeri?“ pitao je napokon odvojivši pogleg od nje.
„Nažalost, ne mogu, moram srediti neke stvari još sa Scrimgeorom, i Tonks bi trebala samnom. I da, zamalo sam zaboravio, Minerva moli ako bi joj se mogao javiti što prije, u vezi onog posla, pošalji joj sovu s odgovorom što prije“
„Možda je bolje da posjetim Hogwarts, ionako trebam Hagrida radi nečeg“
„Kako god želiš. Tonks je gore? U redu, idem po nju. A vama, do skorog viđenja“ i uz kratki naklon izašao je iz prostorije.
Lupin se okrenuo njima.
„Hoćete li moći sami neko vrijeme?“
„Naravno, Remuse, ne brini ništa, pa i smo već veliki“ reče mu Harry uz osmjeh.
„Odlično, onda ću ja odmah krenuti. Hermiona, sve je u redu s tobom? Rone?“
„Hajde bježi, vidimo se za koji dan“ kazao je Ron. Hermiona se zadovoljila kratkim odmahivanjem.
Nekoliko minuta kasnije, Harry, Ron i Hermiona ostali su sami u kući. Uz sendviče smjestili su se za veliki stol u blagavaonici i započeli razgovor.
„Dakle..“, upitao je Ron nakon nekoliko minuta šutnje, „što ste vi dobili?! Harry?“
„Ja...ovaj, pa ostavio mi je Godricov mač, svoje bilješke o..Horkruksima, svoj štapić, Sito sjećanja i.....pa to je to“
„Nije loše, Harry! Meni je ostavio jedno svoje sjećanje, cjelokupnu kolekciju čarapa koju bih trebao prosljediti Dobbyju, i Faweksa, ako ga uspijemo dozvati. A tebi, Hermiona?“
„Svoje knjige i vremokret“
Ostatak večeri proveli su nagađajući što je Dumbledore planirao da učine s tim predmetima, osnosno kako da ih upotrijebe. Smijeh i razgovor pomogao im je da barem nakratko zaborave borbu u koju su se spremali poći. U tom trenutku osjećali su se slobodno i neopterećeno, gotovo kao da su ponovno u Hogwartsu. Mnogo sati i nekoliko pivoslaca kasnije, Ron je jako zijevnuo i odlučio poći na spavanje. Hermiona i Harry odlučili su ostati još malo. Ona se nakratko opet vratila svojim mislima i pomalo sumornom raspoloženju.
„Reci mi što te muči“ zatražio je on bez okolišanja.
„Ma, nije to ništa, nemoj se brinuti, samo sam malo zamišljena..“ shvatila je da je to Harry, i da njemu, niti da želi, nemože lagati.
„Dumbledore mi je ostavio još nešto...“ započela je ona, ali on ju je prekinuo prije nego li je stigla završiti.
„Proročanstvo? Da, i ja sam ga dobio“
I u tom trenutku, u tom dahu, ona je znala da su se sve njene pretpostavke obistinile. I kao da je u tom trenutku sve sjelo na svoje mjesto.

Komentari (167) | Print | # | 20:16

05.10.2006.

VII. poglavlje

Te večeri u sjedište Reda trebao je doći Aberforth Dumbledore. Hermiona je, ušavši u blagavaonicu, za masivnim stolom ugledala Lupina. Prišla mu je i sjela do njega. On je nije primjetio dok nije sjela. Tada je podigao pogled i blago se nasmješio.
„Čuo sam za onaj napitak protiv vučje demencije, samo se stvarno nadam da znaš što radiš, nebi baš željeo provesti ostatak svog života kao vučić s kaktusom posred čela ili tako nešto..“ rekao je s nestašnim osmjehom na usnama. Hermiona ga je lagano udarila.
„Samo tako nastavi, pa ćeš stvarno dobiti kaktus posred čela“i ona se osmjehivala.
„Dakle, pričali smo s Tonks jutros, rekla nam je da ti je ponovno ponuđeno mjesto predavača Obrane..“
„Da. Hermiona, ti znaš koliko je meni taj posao značio, to je ono što sam oduvijek želio raditi. Ali, moje se stanje ne mjenja, vukodlak sam jednako koliko sam to bio na kraju vaše treće godine. A nisu svi, ni roditelji ni učenici toliko liberalni da žele vukodlaka za profesora“ završio je glasom čovjeka koji se pomirio sa svojom sudbinom.
„Ali, Remuse, pa ako te je ravnateljica Hogwartsa sama pozvala da dođeš na to mjesto, onda očito nije važno. Svi učenici koje si ti podučavao nisu nikad prežalili što si otišao, oh, molim te, vrati se..“pokušavala ga je nagovoriti ona.
„Dobro, obećajem ti da ću razmisliti o tome, u redu?“ rekao je uz osmjeh, ali tonom koji je davao do znanja da je razgovor o toj temi završen. Hermiona se s lakoćom prebacila na novu temu koja ju je mučila.
„Kakov je on, Remuse?“ upitala je.
On je skrenuo pogled u stranu, i zamislio se, kao da razmišlja kako da joj najbolje odgovori.
„Hermiona, neznam iskreno što bih ti odgovorio. Sposoban jest, to svakako. I ti i ja znamo, možda bolje od svih, da bi Dumbledore najvjerojatnije postavio samog Harryja na čelo Reda. To zna i Aberfoth, pa vjerujem da će vam pokušati izaći u susret koliko god to bude u njegovoj moći. Vidiš, vjerojatno si i sama nebrojeno mnogo puta svjedočila kako se Harry zna zanjeti, pogotovo kad se radi o ovakvim stvarima. Često ne sluša razum, već srce. Tako da smo se složili da bi bilo bolje glavnu rječ prepustiti nekom tko više stoji na zemlji, tko će moći donjeti neke odluke, za koje je Harry, makar uskoro punoljetan, još nezreo.“
„Dakle stvarno, kako možeš tako podcjenjivati Harryja, tako podcjenjivati nas...ovo zvuči kao da je Aberforth Dumbledore odabran da nas kontrolira i štiti..“ ustvrdi Hermiona dok je gnjev polako kuhao u njoj.
„Ne, i molim te da se ne odnosiš tako prema meni, znaš da želim pomoći. Aberforht je ovdje da bi kontrolirao i štitio Red.“
Ona je shvatila da od daljnje diskusije neće ništa dobiti.Zato joj laknulo kada je u sobu ušao Harry. Remus mu se obratio glasom koji je opet zvučao malo umorno, kao da ga je napustio maloprijašnji žar.
„Da, zaboravio sam vas obavijestiti, Dumbledore je ostavio oporuku. Aberforth je donosi večeras. Svatko kome je Dumbledore nešto namjenio dobit će djelić te oporuke koji glasi na njega. Ili nju, naravno“ tu je ljubazno nakrivio glavu prema Hermioni. Harry i Hermiona uspjeli su samo razmjeniti znatiželjne poglede kada su začuli zvonce na ulaznim vratima kuće. Lupin je ustao kako bi otvorio vrata, ostavljajući Harryja i Hermionu same u prostoriji.
Harry je upitao: „Pa, što misliš u vezi te oporuke?“
„Neznam, izgleda da ćemo jednostavno trebati pričekati i vidjeti što će...Aberforth donjeti. Naravno, sigurna sam da će veliki dio Dumbledoreovih zadnjih riječi biti upućen tebi, Harry, ali zanima me što je s ostalim dijelom, odnonso, kome je Dumbledore još imao nešto za reći“ Hermiona se zamišljeno zagledala u vrata, koja su se u tom trenutku otvorila. U sobu je ušao Aberforth Dumledore, u pratnji s Lupinom.
Prva Hermionina pomisao je bila da izgleda baš kao malo lošija verzija Dumbledorea, „pravog Dumbledorea“. Njegova brada bila je duga, ali Albusova je bila dulja, bila je sjeda, ali ne biserno bijele, već siva. Oboje su bili visoki i mršavi. Izgled mu je odavao popriličnu dozu mrzovolje. Djelovao joj je poznato...previše poznato. U tom trenutku, Harry je mune u rebra.
„Hermiona, pa to je on, on je gostioničar u...“
„...Veprovoj glavi“ završila je Hermiona njegovu misao. Upravo je shvatila odakle joj je poznat.
Pružio im je ruku. Hermiona je osjetila njegov mlohav stisak ruke i snažan miris ovaca koji se širio prostorijom.
„Harry, oprosti, ali dali znaš gdje je Ron? Mislim da bi bilo dobro da ste svo troje ovdje“ reče Lupin.
Harryju nije trebalo dva puta reći. Pogledom je preletio prostoriju, i lagano kimnuo glavom.
„Naravno, idem po njega“.
„Čuo sam mnogo o vama, gospodice Granger“ ustvrdi Aberforth. Hermiona nije znala što bi mu na to odgovorila.
„Znate li možda, da je u oporuci koju je Albus ostavio, jedan dio naslovljen na Vas?“ nastavio je on.
Hermiona nije znala, ali nije mogla poreći da joj nije bilo krivo što ju je Dumbledore ipak smatrao dovoljno važnom da je spomene u svojoj oporuci. Zato je samo kimnula glavom, i promrmljala nešto što je zvučalo kao „sada znam“.
Harry i Ron su ušli u sobu, i bez riječi sjeli do Hermione, prije čega se Ron nakratko rukovao s Aberforthom. Svi čekali u tišini što će dogoditi.
„Oprostite, danas će se čitati oporuka?“ upitala je Hermiona. Kao odgovor je dobila samo jedva zamjetno kimanje glavom.
„Dakle, danas će doći još vještica i čarobnjaka?“ upita Ron.
„Ne, zato što je Dumbledore bio pametan i vješt čarobnjak, i zato je izveo čaroliju koja se zove Ius delecti, odnosno, čaroliju koja služi kako bi samo izabrani imali pravo na nešto, u ovom slučaju na to da čuju oporuku. Dakle, svatko će od vas moći čuti samo dio namjenjen njemu, ili njoj, tako da nema ni smisla ni potrebe za organizacijom masovnih sastanaka, koji, budi rečeno, ionako nisu najpametnije riješenje u ovakvim vremenima“ objasnio im je Lupin.
„Da počnemo?“ zapita, gotovo retorički, Aberforth. Njihovu je šutnju ispravno shvatio kao potvrdan odgovor.
Hermiona je osjećala čudno zujanje u ušima dok je čekala da ona dođe na red (skoro kao djelovanje čarolije bešumato). Očito je prvi dio bio namjenjen Harryju, a onaj nakon toga Ronu. U trenutku kada se zapitala kada će već jednom doći na red, zujanje nestade, i sobom se prolomi Dumbledoreov glas, glasan, čvrst i živ, baš kao da stoji odmah iza nje.

„Gospođici Hermioni Granger, ostavljam vam molbu da pazite na Harrya, kao što ne sumnjam da ćete činiti. Od materijalnih dobara, želja mi je da dobijete moj zlatni vremokret, te cijelu moju osobnu biblioteku. Znam da ćete ih pametno iskoristiti, i to u službi dobra. Također, moram vam dati i jedno breme. Vidite, nakon onog prvog, nedugo kasnije izrečeno je i drugo proročanstvo. Prema svim mojim informacijama, i zaključcima, ovo se odnosi baš na Vas. Evo kako glasi:

The Eagle, is chosen in nomine amoris ... Born to a plain family, and the Chosen one will mark her with a kiss, both with a power to love...and the lion and the eagle, Godric and Rowena, bravery and wisdom...will have to unite in order to defeat the darkness...but may lose one piece of themselves along the way...never will there be balance unless the two become one...

Kako idalje tvrdim da ste najpametnija vještica svoga doba, vjerujem da ste shvatili na koga se odnosi ovo proročanstvo.”

P.S - Poanta je u osobinama. Ne nužno u domu.

Komentari (124) | Print | # | 00:47

29.08.2006.

VI. poglavlje

Hermiona se idućeg jutra probudila prilično rano. U prvi čas nije bila sigurna gdje se nalazi, krevet nije odgovarao ni onom u njenoj sobi u bezjačkom svijetu, ni onom u u Gryffindorskoj kuli. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da se sjeti da je ponovno na Grimmauldovom trgu 12. Sinoć je bila toliko umorna da se samo bacila na kravet i tako zaspala. Sada je pažljivo promotrila prostoriju u kojoj se nalazila. Kada je prošli put bila ovdje, bila je to vlažna i mračna prostorija golih zidova s kojih se ljuštila boja. Soba ni sada nije bila oličenje vedrine i topline, ali Hermiona je adovoljno primjetila da su neke preinake bile napravljene. Onaj težak miris vlage je nestao, i zidovi su bili nanovo pokrečeni. Usporedila je kuću u sadašnjem stanju i ondašnjem, kako je izgledala prije dvije godine, kada su se ona i Ron po prvi put upoznali s Redom feniksa. S odobravanjem je zaključila da postaje sve pogodnija za život. Harryev život, pomislila je. Bilo je očito da je Harry Durseyjevima rekao zbogom zauvijek. Sada će, baremm privremeno živjeti u kući svoga kuma. Tu se Hermiona sjetila izbjedjele tapiserije s obiteljskim stablom Blackovih..."Uznosita kuća Blackovih, časna od davnine"... Što bi li samo rekla Siriusova majka da je još uvijek živa, i da zna za što se koristi njezina kuća. Zapravo, njezin krešteći portret u predsoblju, zaljepljen čarolijom vječnog ljepila, davao je prilično jasnu do znanja što bi ona mislila. Sada kada je razmislila o tome, shvatila je da je i to od promjena koje su se dogodile u kući, njen portret je nestao. Podsjetila se je da mora pitati Lupina za to. Još jednom je jako zijevnula, a onda je ustala i počela se pripremati za doručak.

***

Hermiona je nekoliko minuta kasnije sišla na doručak. Tamo je zatekla Tonks u još jednom neslavnom pokušaju da postavi stol za doručak. Danas je imala plavu kosu podignutu u nemarnu punđu. Dosada je razbila dva tanjura, izlila gotovo polovicu soka od bundeve, i bila vrlo blizu da i izokrene tavu sa prženom slaninom da joj Hermiona nije priskočila u pomoć.
"Ups..joj..evo, mogu ja..ma stvarno sam grozno nespretna..pazi.." ispričavala se Tonks.
Hermiona je odlučila ne demantirati njezinu tvrdnju, ali je rekla uz osmjeh:
"Evo vidiš, nije tako strašno, glavno da su prepečenci čitavi"
U tom se trenutku tava s prepečencima opasno zaljuljala. Obje su zaključile da bi bilo bolje da doručak odlože na sigurno. Hermiona je već opasno strahovala za sudbinu svoga doručka. Uz Tonksin pokajnički osmejh, tanjuri su bili sigurno oloženi na debeli stol.
"Tonks, gdje su ostali?" upitala je Hermiona uljevajući si sok od bundeve u visoku čašu.
"Harry i Ron se još nisu probudili, a Remus je otišao rano obaviti nešto za red. Vjerujem da će se ubrzo vratiti."
U tom trenutku u blagavaonicu su ušli Harry i Ron. Oboje su izgledali sneno i uspavano. Zaželjeli su im objema dobro jutro i odmah se bacili na doručak. Neko su vrijeme jeli u tišini.
“Tonks, čime se Lupin sada bavi?” zapitao je Harry nakon nekog vremena.
“Pa, vidite, nakon okršaja sa smrtonošama ovo ljeto, Lupinov identitet je kompromitiran. Nije bilo moguće da se vrati u podzemlje, k Greybacku, i nastavi s poslom špijuna. Tako da je u zadnje vrijeme radio samo neke manje zadatke za Red. McGonagallica mu je ponovno ponudila mjesto predavača Obrane, ali još joj nije dao konačan odgovor, jer bi lako moglo doći do kolizije s njegovim poslom u Redu.”
“Ali, pa to bi bilo odlično, mislim, da se Lupin vrati u Hogwarts. Koliko ja znam, to mu je oduvijek bio san, a svi učenici u Hogwartsu, naravno, osim Slyterina, slažu se da je on bio najbolji profesor obrane kojega smo ikad imali” entuzijastično će Harry.
“A, ovaj, kako su mislili rješiti onaj problemčić?” Ron zapita kao da mu je pomalo neugodno.
Tonks se nasmješila.
“Rone, neka ti nebude neugodno reći da je vukodlak. McGonagallica naravno zna za to, samo će trebati redovito piti napitak protiv vučje demencije i sve će biti u redu. Oh, baš sam se sjetila, sada kada sam spomenula napitak. Morala bih podsjetiti Remusa da posjeti Sloughorna, da mu ga spravi. Puni mjesec se bliži, a ni ja ni Remus nikada nismo bili toliko dobri u Napitcima.”
“Ali, zar nisi morala proći OČI iz napitaka s najvišim ocjenama da bi mogla na trening za aurora?” upitao je Harry. Bilo bi mu teško oko srca svaki put kada bi se sjetio da je to što napušta Hogwarts prije početka sedme godine kraj njegove ambicije da postane auror. No nije ni u jednom trenutko posumnjao u svoj izbor. Uništenje Voldemorta i osveta svih ljudi koje je voljeo svakako mu je više značila od polaganja nekog ispita.
“Da, i uspješno sam položila i te OČI, ali kod priprave ovako složenog napika, važno je biti u potpunosti siguran da znaš što radiš.”odgovorila mu je Tonks ozbiljno. Na njoj se vidjelo da nebi mogla podnjeti da se Lupinu dogodi nešto loše zato što su malo precjenili svoje talente u Napitcima.
“Tonks, pa zašto bi išli i gnjavili Sloughorna, ja mu mogu spraviti napitak.” ponudila se Hermiona.
Svo troje ju je pogledalo u nevjerici.
Odkud znaš kako ga pripraviti?” upitala ju je Tonks.
“Pa, ovaj, kupila sam neke priručnike, tek toliko da se pripremim.” počela je Hermiona dok ju je obljevalo rumenilo. “Zamolila sam profesoricu McGonagall da mi da popis udžbenika na kraju godine, jer sam znala da se nećemo vjerojatno vratiti u Hogwarts.” njezino rumenilo se još pojačavalo.
“Nevjerojatna si, Hermiona, nikada te neću moći shvatiti.” rekao je Ron odmahujući glavom.
“Pa, oprosti Rone, ako svi nisu tako neambiciozni kao ti, ako pauziramo godinu, ne znači da nemoramo baš ništa naučiti. A ti se bori protiv najmoćnijeg crnog maga svih vremena i njegovih najodanijih sluga sa čarolijom bala šišmišica, ako želiš, ja neću.” i uz još jedan preziran pogled upućen Ronu, ona ustane i izleti iz sobe.
Harry i Tonks su spustili poglede, ali mali osmjeh im je titrao na usnama. Harry,koji ih je poznavao toliko dugo da bi znao koliko je to uobičajena stvar između njih i Tonks, koja je bila dovoljno proniciva da bi to i sama zaključila krišom su izmjenili poglede.
“Ja ne razumijem, kao da ništa nemogu napraviti kako treba kad je ona u pitanju...ne razumijem što sam sad rekao da je bilo tako strašno...pa tko normalan shaća školu toliko ozbiljno..?” Ron je nemoćnim glasom upitao.
Nije dobio odgovor.

***

Nekoliko sati kasnije Hermiona i Tonks zajedno su se zaputile u Zakutnu ulicu kako bi kupile sve potrebne sastojke za napitak protiv vučje demencije. Hermiona je još pokazivala znakove da nije zaboravila na jutrašnju razmiricu s Ronom. Tonks nije bila sigurna smije li joj to spominjati.
“Hermiona, moraš naučiti da ne shvaćaš sve što on kaže tako ozbiljno, sigurna sam da ono danas nije mislio ništa loše, samo se je zezao malo.” započela je oprezno.
“Nije me briga što on misli”oštro je odgovorila Hermiona. Na trenutak je zavladao muk, a onda je ona opet započela.
“Jednostavno ne razumijem zašto smo toliko različiti. Sada mu smeta što mi je stalo do škole i što sam savjesna i što se trudim, a čim dođu ispiti, zadaće ili bilokoji sličan problem, onda mu naravno nije problem tražiti od mene pomoć, i još se osjećati uvrijeđeno ako mu slučajno ne dopustim da prepiše baš svaku moju zadaću iz Preobrazbe, i tako je bilo oduvijek, ako mu već toliko ne pašem pa ne moramo se mi družiti,...”Hermionin glas se polako pretvorio u ništa do mrmljanja, i zadnje što je Tonks uspjela razumiti je bilo “Lavander Brown” i “Jon-Jon”.
Tonks ju je pokušavala oraspoložiti duhovitim upadicama, i sa zadovoljstvom je ustanovila da se Hermiona već osmjehivala do vremena kada su došli do apotekarnice. Cijela je prodavaonica grozno smrdjela, kombinacija pokvarenih jaja i truloga kupusa. Prilično brzo su kupile se potrebne sastojeke i sa zahvalnošću izašle na ulicu gdje su halapljivo udisale svježi zrak. Ona sumorna izmaglica koju je Hermiona obično povezivala s dementorima, nije u potpunosti napustila London od prošloga ljeta. Dvije vještice još su se odlučile malo prošetati po Zakutnoj ulici. Zaustavile su se kod dućana Gospođe Malkin, i tamo su si obje kupile svečane pelerine (čitaj:haljine) za Billovo i Flurino vjenčanje. Hermionina stara pelerina, koju je nosila na Božićni bal još je bila u izvrsnom stanju, ali htjela se je počastiti nečim posebnim, pogotovo jer je bila namjeravala ići s Ronom. Sama se sebi čudila kako je Ron lako izbaci iz takta, a kako joj je s druge strane toliko važno kako će izgledati za njega. Također su odlučile pogledati za poklon za Harryja, njgov rođendan se opasno bližio. Zato je Tonks brže bolje predložila da posjete Fredov i Georgeov dućan, jer je po izrazu na Hermioninom licu shvatila da bi bila više nego sretna da Harryju kupi neku ljepu, veliku i dosadnu-knjigu. Hermiona se nevoljko složila, ali tek nakon što joj je Tonks obećala da će,ako ne nađu ništa u Weasleyjevim čarozezima otići pogledati u Krasopis i Bugačicu. Ubrzo su ulazile u krcati, veliki i šareni dućan na broju 93. Hermiona nije ni stigla pogledati oko sebe, kada je osjetila da je netko snažno zagrlio odostraga. Okrenula se i sa širokim osmjehom pozdravila Georgea Weasleyja. Odmah iz njega provirio je i drugi brat, Fred, koji ju je također stisnuo u zagrljaj od kojeg su pucale kosti. Inače se nije baš tako srdačno pozdravljala s njima, ali bilo joj je drago. Nije ih dugo vidjela i stvarno ih se je zaželjela. Makar je znala da nikada nebi mogla živjeti poput njih, oni su ponekad bili baš ono što joj je trebalo-uz njih nikad nije mogla biti do kraja ozbiljna.
“Dakle, Frede, što misliš, što bi bila primjerena kazna za ovu izdajicu?” upita George, dramatično pokazujući na nju.
“Neznam, neznam, George , jedino što mi se čini dovoljno rigoroznim je da je objesimo za palčeve, kako je Filch oduvijek predlagao” plačno će Fred.
Hermiona se nasmijala i potom upitala:
"A, koji sam to težak zločin počinila?”
“Pa, nisi se javila već koliko, sto godina?” objasni joj George.
Hermiona se samo pokajnički nasmješila.
“Ono što nas zanima, je to je li naš mali braco došao k pameti i poduzeo nešto?”prešao je na stvar Fred.
“Ah, što bi to trebao poduzeti točno?” odlučila se praviti kao da ne razumije.
“Ma, genijalno, George, dakle nije. Dobro onda, Hermiona, želiš li poći samnom na vjenčanje?” upitao je on bez najmanje trunke srama.
Hermiona je pocrvenjela do korjena kose.
„Fred, nemogu poći s tobom na vjenčanje“ izgovorila je brzorječicom.
„A, zašto, Hermiona? Nije moguće da Freda smatraš neprivlačnim ili čak ne šarmantnim?“ upitao je George sablažnjivo.
„Pa, ako već morate znati, razlog zašto nemogu s tobom, Frede, na vjenčanje, je taj što sam već obećala nekome drugome da ću doći“ tada se pažljivo zagledala u vezice na svojim cipelama. Fred se samo široko nasmješio i promrmljao nešto što je podsjećalo na „..Ron je stvarno brz..“
Sekundu kasnije ostavio je još uvjek rumenu Hermionu i nacerenog George.
„Šalio se za to za poziv, to je bilo samo da me izbaci iz takta i nagovori da progovorim o meni i Ronu, zar ne?“ protisnula je slabašno. Na sekundu joj se učinilo da ju je George čudno pogledao, ali već iduće bila je uvjerena da je to samo igra svjetla i sjene. On je odgovorio
„Naravno, Hermiona, nemoj ga shvaćati ozbiljno“

Pola sata kasnije Tonks i Hermiona su se aparatirale u kuću na Grimmauldovu trgu broj 12, Tonks je u ruci držala šareni paket iz Weasleyjevih čarozeza, a Hermiona teški paket umotanim u smeđi papir koji je neodoljivo podsjećao na onaj u Krasopisu i Bugačici.

Komentari (64) | Print | # | 00:01

14.08.2006.

V.poglavlje

Hermiona i Ron su, uz pomoć nekolicine jednostavnijih čarolija uspjeli složiti pristojnu večeru. Kako se ta večera sastojala većinom od sendviča i salata, Hermiona je s nostalgijom pomislila na vrsnu kuhinju gospođe Weasley. Baš se spremala Locomotorom prenjeti hranu u blagavaonicu kada je Ron zaustavi.
„Hermiona, sjećaš li se Božićnog bala, na četvrtoj godini?“ upita on.
Hermiona je blago porumenjela.
„Da...naravno da se sjećam“ reče ona.
„Pa..ovaj...sjećaš li se što si mi rekla nakon bala...u društvenoj prostoriji..? Da bi te na sljedeći ples trebao pozvati na vrijeme...a ne držati kao rezervu..?“ izgovorio je on nespretno.
„Da, i toga se sjećam“ idalje nije bila sigurna kuda to vodi.
„Pa...ovaj...sada za koji dan će Billovo i Flekino, mislim Fleurino vjenčanje, pa sam mislio...al nema veze...glupa ideja...samo sam mislio...mislim, ovo je na vrijeme...nema nikakvih rezervi...al ti vjerojatno nebi htjela...“ Ron se mučio, ušiju sada već crvenih poput njeove kose.
Hermioni se činilo da počinje shvaćati kamo ovo vodi.
„Rone, daj izgovori već jednom!“ potakla ga je uz osmjeh.
„...zanimalo me bi li ti možda...možda htjela da na to vjenčanje dođemo....zajedno.?“ nekako je, jedva čujno, pitao.
Hermionino se rumenilo pojačalo, ali pogledala ga je u oči dok mu je odgovarala:
„Da, htjela bi.“
Znala je koliko mu je hrabrosti trebalo da to izgovori. Nastao je blago neugodan trenutak, a onda se on nasmješio od uha do uha, kao da mu je pao kamen sa srca.
„Hvala bogu da imam novu svečanu pelerinu...ona stara je zaista bila noćna mora“ rekao je puno opuštenije.
Hermiona se slatko nasmijala sjećanju na Ronovu staru svečanu pelerinu, koja je neobično nalikovala na haljinu, a dojam nije popravljao tamnosmeđi baršun ni čipkaste manšete.
Zajedno su odnjeli večeru u blagavaonicu.

***

Tamo su zatekli Harryja, Lupina i Tonks kako raspravljaju o njihovim planovima za poraz Voldemorta.
„Harry, nemoj sumnjati da ja u potpunosti razumijem tvoje pobude, i da vas ne podržavam, ali nemožeš stvarno vjerovati da vas troje možete sami uhvatiti Voldemorta!“ Lupin je govorio, nastojeći zadržati samokontrolu.
„Harry, Remus je u pravu, treba vam pomoć!“ reče Tonks.
„Pa onda, ponudite je. Nemojte samo stajati tu i pametovati nam. Nismo djeca pa da neznamo u što se upuštamo. Dovoljno puta sam se imao prilike sam uvjeriti da Voldemort nije dječja igra, ali to ne mjenja moju odluku. Isto vrijedi i za Rona i Hermionu“ gorljivo reče Harry.
Ron ozbiljno kimne glavom u znak da potvrđuje Harryjeve rječi i zapita:
„Što se točno sada događa s Redom?“
Ovaj razgovor je Hermionu na trenutak podsjetio na onaj koji su vodili baš u ovoj prostoriji prije nepune 2 godine, dok je Sirius još bio živ, i kada su oni po prvi puta dobili neke informacije o tome čime se Red bavi.
„Red je trenutačno malo izgubljen, naravno, odkako nema Dumbledorea, svi smo pomalo izgubljeni“ prizna Lupin.
„Tko je sada na čelu reda?“ upitala je Hermiona. To je bilo jedno od pitanja koja su je već dulje mučila. U glavi je nebrojeno puta prošla popis mogućih kandidata, i iako je te ljude sve iznimno cjenila, svi su joj, u usporedbi s velikim Dumbledoreom, i onim njegovim iskričavim očima iza naočala u obliku polumjeseca...pa, svi su joj u usporedbi s njime djelovali..-slabo. No, nije se pripremila za odgovor koji joj je sada ponudila Tonks.
„Pa, možda će vas malko iznenaditi, ali novi vođa Reda Feniksa je..Aberforh Dumbledore“ završila je ova pomalo dramatično.
„Čekaj malo, Aberforth...nije li nam Dumbledore spomenuo njega, kada smo bili na četvrtoj godini, nešto u vezi izvođenja zabranjenih čarolija na ovci..ili tako nekako..i Divljooki mi ga je pokazao na jednoj staroj fotografiji..“ Harry se prisjećao.
„Da, sjećam se to za na četvrtoj godini, bilo je to kod Hagrida, ili tako negdje, nakon što je ona krava Skeeterica pisala one grozote o njemu..“ činilo se kao da se Ronu isto upalila lampica.
„Pa, kako to da ste baš njega postavili...mislim, nije da dovodim u pitanje sud Reda, ali zar nebi logičan izbor bila profesorica McGonagall ili možda Moody..ili netko tko već dulje radi za Red..?“ Hermiona se mučila kako da na pristojan način izrazi svoje mišljenje.
„Hermiono, pa zar te nimalo ne smiruje činjenica da je Dumbledoreovo mjesto zauzeo nitko drugi do samog Dumbledorea?“ reče Tonks.
„Samo je jedan Albus Dumbledore“ zareži Harry.
„Znamo Harry, ali smiri se, smirite se svi, vjerujte, Aberforth je pravi čovjek za posao. Barem zasada“ reče Lupin pomalo autoritativno.
„Zasada?“upita Ron.
I na Harryjevu licu mogao se pročitati pomalo zbunjeni izraz.
„Da, zasada“ Lupin će, davajući do znanja da je razgovor o toj temi završen.
„Hoćemo li ga moći upoznati? Ubrzo, po mogućnosti.“zapitala je Hermiona, koju Lupin nije uspio do kraja još uvjeriti, ali si je obećala da neće donositi nikakve konačne zaključke dok ga ne upoznaju. Na kraju krajeva, Tonks je imala pravo, činjenica da je Dumbledore je garantirala da nemože opet biti skroz na skroz loš. U taj se trenutak sjetila krvnog srodstva između Harryja i Dursleyjevih, što je malo poljuljalo njezinu teoriju.
„Stiže sutra navečer. Kada smo kod toga, koliko vas troje namjeravate ostati?“ reče Lupin.
„Do 20.7., dakle, nekih dva tjedna, tada idemo u Jazbinu“ odgovori mu Ron.
„Izvrsno. Ako stvarno namjeravate ići u potjeru za Voldemortom, nemože vam škoditi da sudjelujete na kojem sastanku Reda. Znam da znate da inače Redu mogu pristupiti samo punoljetni čarobnjaci koji su završili školovanje, ali mislim da u vašem slučaju možemo napraviti iznimku.“
Svo troje su se sretno nasmješili. Ne samo zbog članstva u Redu, makar je i to bila velika stvar, nego zato što im je Lupin ovime upravo dao do znanja da ih shvaća ozbiljno i da stvarno vjeruje da imaju šansi.
„I da, Tonks, Lupine, nešto smo vam zaboravili reći“ počela je Hermiona nakon večere. Znala je da su dobro postupili učinivši Harryja Čuvarem tajne, ali nije bila sigurna da to Lupin i Tonks, ali prvenstveno Lupin, neće shvatiti kao još jedan čin bunta.
„Harry novi Čuvar tajne Grimmauldova trga“ izrekla je brzorječicom.
Lupin se malo zagrcnuo i pogledom prešao preko svo troje. Harry mu je pogledom potvrdio da je ono što Hermiona priča istina.
„Nemoguće, za to je potrebno znanje čarolije Fidelius a to je vrlo složena čarolija, ne uči se na šestoj godini, a vjerujem da niste imali susreta s nekim starijim , učenijim čarobnjakom koji bi je izveo...jeste li..? zgranuto će Lupin.
“Ne, nismo, ali zato imamo Hermionu“ reče Ron uz nestašan osmjeh.
„Hermiona, jesi li stvarno ti izvela čaroliju?“ upita Tonks pomalo zadivljeno.
Hermiona se svim silama trudila ne izgledati samozadovoljno, kao i obično u takvim situacijama, i to joj nije baš polazilo za rukom. Samo je brzo kimnula glavom u znak potvrde. Ron je u kratkim crtama opisao kako je ritual izgledao.
Lupin joj je uputio ponosan pogled i upozorenje da kada idući put rade nešto toliko važno u vezi Reda, da bi bilo zgodno kada bi njih prvo obavijestili.
Siti i umorni, Harry, Ron i Hermiona zaputili su se u svoje sobe. Hermiona je zaspala čim joj je bujna kestenjasta kosa dotakla jastuk.

Komentari (29) | Print | # | 01:14

14.07.2006.

IV. poglavlje

Moćni autobus penjao se svakog časa na trotoar, ali nije ni u šta udario, nizovi uličnih svjetiljki, poštanski sandučići i jednom čitav drvored, skakali u stranu kad bi im se autobus približio, a čim bi prošao, vraćali bi se na svoja mjesta. Nisu mnogo govorili. Hermiona se zapitala hoće li naći nekog iz Reda u sjedištu. I tko je sada zauzeo Dumbledoreovo mjesto? Kada su stigli, Miles je pomogao Harryju i Ronu izgurati poveću količinu prtljage iz autobusa. Nakon kratkog „Doviđenja“ Moćni se sutobus izgubio u daljini. Grimmauldov trg izgledao je jednako neugledno kao i prvi put kada su ga vidjeli: prljava pročelja okolnih kuća, razbijeni prozori, hrpe smeća ispred većine ulaza... Svo troje se skoncentriralo i usredotočilo samo na jednu misao: Grimmauldov trg broj dvanaest. Čim je pomislila na to, između brojeva 11 i 13 iskrsnula su izubijana, trošna vrata premazana djelomičn oguljenim i izgrebenim slojem crne lak-boje. Hermiona je kucnula po vratima i ona se, uz mnoštvo škljocaja i zveckaja otvoriše. Ušli su unutra. Izlizani sag i napola uguljene tapete još su ukrašavale predvorje. Harry ih je upozorio na oprez. Baš nakon što ga je Ron pogledao kao da pita : „Što, napast će nas svjetlucavi luster?“ oni začuše korake, a sekundu nakon tog i dva glasa kako uzvikuju:
„Expelliarmus!“
Čarobni štapići im izletiše iz ruke.
U sobu su ušli Lupin i Tonks.

* * *

„Oh, što vi tu radite?“ pomalo zbunjeno upita Tonks. Danas je imala crnu kosu koja joj je dosezala do ramena.
„Ovo ipak je Harryjevo vlasništo. Što je sa Redom? Je li trenutno još netko u sjedištu?“ upitao je Ron.
„Ne, samo smo mi ovdje. Mundungus je otišao prije 20 minuta. Harry, što vi radite ovdje?“ pomalo prijekorni će Lupin.
„Molim te, nemoj mi sad još i ti soliti pamet. Za manje od mjesec dana imati ću 17 godina i biti ću punoljetan, došlo je vrijeme da Dursleyjeve pozdravim jednom zauvijek. Namjeravao sam ovdje provesti vrijeme do Billova i Fleurina vjenčanja, a zatim se ponovno baciti u potragu za Voldemortom.“ (Ovaj put se nitko nije stresao na spomen njegova imena)
Lupin ga je pogledap sada neupitno prijekornim glasom:
„Ali, Harry...“
Hermiona to više nije mogla slušati pa ga je prekinula:
„Profesore, Harry je odlučio. I mi s njime. Ili nam ponudite pomoć, ili nam nemojte stajati na putu“.
Hermiona je završila malo oštrije nego što je planirala.
Lupin ju je dobro promotrio prije nego što je skrenuo pogled do Harryja i tiho ali čujno prozborio:
„Dobro, Harry. Računaj na nas“
Tonks se nasmješila u znak potvrđivanja njegovih riječi i primila ga za ruku.
„A sada, kako bi bilo da nam svima spravim neku večeru, pa da prođemo sve što se događalo.“
Ron i Harry razmjeniše poglede s Hermionom; svo troje je bilo upoznato sa Tonksinom
nespretnošću i sklonošču nezgodama. Ron i Hermiona rekoše uglas:
„Ne brini, Tonks, mi možemo spremiti večeru.“
Uz jedva primjetno rumenjenje, oni šmugnuše u kuhinju.

Komentari (17) | Print | # | 18:12

08.07.2006.

III. poglavlje

Hermiona je duboko uzdahnula kad je začula kako se ulazna vrata otvaraju. Instinktivno je podigla pogled prema Harryju, ne znajući što točno očekivati. Izmjenili su nervozane poglede. Kroz kuhinjska vrata prvo je provirila tusta Dudleyjeva glava, koju je sljedilo isto tako tusto tijelo. Kada je ugledao pridošlice, vrisnuo je. Teta Petunia i tetak Vernon umah su dotrčali u kuhinju. Isprva se činilo kao da su oboje izgubili dar govora promatrajući Rona, Hermionu i Harryja kako ležerno sjede za stolom.
„Jesu li...jesu li i ovo oni čudaci kao i ti, isto tako abnormalni, iz one ludnice za učenje tih tvojih trikova?!“ upita Vernon bjesnim glasom, jedva čujnijim od šapata.
„Da“ prkosno odgovori Harry, i nastavi „ovo je Ron Weasley, moj najbolji prijatelj..“ Tu se zaustavio, sa zanimanjem se zagledavši u lice svoga tetka. On kanda da se pokušavao sjetiti neke neugodnosti.
„Telefon, taj mali se derao na moj telefon..a ono je njegov otac što nam je raznio pola dnevnog boravka, i njegov brat što je ono prokleo Dudleyja pa mu se jezik višestruko produljio...“
„To je samo bio niz nezgoda, dobro, karamela jezikoduljica možda i ne...“ započne Ron u svoju obranu, ali zastane u pola rečenice kada je ugledao izraz na licu Harryjeva tetka. Tetak Vernon ga je gledao pogledom najdubljeg gnušanja, kao da je puž ili tako nekako. Zapravo, to je bio pogled kojim je konstantno gledao Harryja.
Harry je pak nastavio „...a ovo je Hermiona Granger, moja najbolja prijateljica..“
Hermiona je pokušala ostati uljudna, pa je, po Harryjevu mišljenju optimistično započela: „Ovaj..drago mi je, gospodine Dursley, gospođo Dursley, Dudley...“ i ona je zašutila pod pogledima punim gađenja kojima su ih strijeljali Dursleyjevi.
„A tko ti je, molim ljepo, dao dopuštenje da zoveš svoje prijatelje- čudake u moju kuću?!“ reče Vernon nepromjenjene inotonacije.
„Oni nisu čudaci!“ zadere se Harry sve više gubeći kontrolu.
„Harry, smiri se molim te, znaš da oni ne razumiju, pa zaboga, bezjaci su, nedaj da te išta što će oni reći izbaci iz takta.“ zacvilila je Hermiona.
„Stari, idemo odavde“ reče Ron.
Harry je ubrzano disao.
„Baš lijepo da ste sad svi ovdje. Samo želim da znate da odlazim. Zauvijek. Jedini razlog što sam se uopće vratio ovo ljeto je to što bi se inače poništila zaštita koju mi je moja majka omogućila. Znaš o čemu govorim, teta Petunia.“
Petunia je tiho vrisnula i košćatom rukom prekrila konjske zube, ali nije rekla ništa.
„Dobro, idi“ reče Vernon ravnodušno.
„Kamo ćeš?“ upita sada Petunia.
„Za koji tjedan ću navršiti 17 godina, dakle, u mom svijetu čudaka (glas mu se jednostavno savijao od toliko gorčine i neprikrivenog sarkazma) postajem punoljetan. Kum mi je ostavio kuću u koju nasmjeravam, barem privremeno, useliti. Iskreno, nemogu dočekati da se maknem odavdje. Konačno, namjeravam pronaći Voldemorta i ubiti ga. Sve je to zajedno preduga priča, a iskreno nevjerujem da vas zanima.“ reče Harry odrješito.
Izgled lica Vernona i Dudleyja potvrđivao je Harryjeve riječi. Ali Hermiona je primjetila da je Harry u čudu gledao u svoju tetu. Ona je kanda na licu imala u istu ruku iznerviran i zabrinut izraz lica.
„A što ćeš sa svojim školovanjem u Hogwartsu?“ upita ga ona gotovo normalnim glasom. „Ravnatelj je umro, i nezna se što će biti sa školom.“ Odgovori on prilično hladno. „A i da se opet otvori, teško mi je tragati za Voldemortom unutar školskih zidina“.
„Tragat ćeš za Voldemortom, onim tipom koji ti je ubio roditelje? To samo dokazuje da si stvarno neuravnotežen, zar ne?“ ogasi se Dudley po prvi puta.
Ron je posegnuo za štapićem, i upotrijebio bi ga da ga Hermiona nije oštro opomenula:
„Rone, nemoj!“
Hermiona je na trenutak pozavidjela Dudleyju. Živio je divan bezjački život, a vjerojatno najveća briga mu je bila što je za večeru. Nije znao kako je to kod njih, nije znao što je značio Voldemortov povratak, niti koliko je obitelji bilo uništeno radi njega, nije znao koliko je Harry morao propatiti... Prenula se iz razmišljanja i poslušala Harryjev ljutiti odgovor:
„Šuti, Dudley, da ne bi stvarno postao neuravnotežen. Teta Petunia, odkud sad odjedanput zanimanje za moje školovanje?“
„Pa, nije zanimanje, nego, nije li onaj vještac, Albus Tambledore ili kako mu je ime, („Dumbledore“ uglas će trojka) rekao da ćeš tamo biti siguran?
„E, pa, on je mrtav, kao što sam već rekao. A, neka ti moja sgurnost ne leži na srcu.“
Teta Petunia je djelovala kao da će zaplakati. Vernon, Dudley, Ron, Harry i Hermiona gledali su je u čudu.
„Harry, molim te, čuvaj se!“ reče ona.
Tada je Hermioni nešto postalo jasnije. Petunia Dursley mogla je omalovažavati Harryja, tjerati ga da radi užasne poslove i pokorava se idiotskim pravilima, ali na kraju je nešto bilo neimovno. Harry je njen nećak, a ona je njegova teta. Sestra njene majke. Ista krv, isto meso. I sada, kada Harry sam ide u potragu za najopakijim čarobnjakom svih vremena, koji je usto ubio njenu sestru i njenog muža, nije mogla da se ne osjeća zabrinuto i uplašeno. Ostali članovi obitelji Dusley izgledali su kao da ih je nešto veliko i teško udarilo posred čela. Ron je isto izgledao zbunjeno. Harry se pak nasmješio.
„Rone, hoćeš li mi pomoći s koferima? Gore su, u sobi.“
„Idem“
Hermiona je ostala stajati u kuhinji obitelji Dursley u prilično neugodnoj tišini. Za nekoliko minuta Harry i Ron su se vratili s Harryjevim velikim koferom i s krletkom u kojoj je bila smještena Hedviga, Harryjeva sova. Trojka je prilično nespretno iznjela svu prtljagu na pločnik ispred ulaza. Dursleyjevi su se sad pak razdvojili. Dudley i Vernon su priljepili lica na prozor dnevne sobe, dok ih je teta Petunia došla ispratiti.
„Doviđenja“ rekli su Ron i Hermiona.
Harry se otišao oprostiti. Hermiona je vidjela kako ga je Petunia nakratko zagrlila, ta kako mu je rekla da ako bude nekih većih problema da joj se može obratit. Kada je pogledala prema Hermioni i Ronu, opet je na licu imala onaj izraz gađenja. Hermiona je podigla čarobni štapić. Moćni autobus, dvokatni autobus jarkopurpurne boje,stvorio se kroz svega nekoliko sekundi. Iz autobusa iskoči kondukter u purpurnoj odori i izrecitira:
„Dobro došli u Moćni autobus, prometno sredstvo za hitne slučajeve vještica i čarobnjaka. Samo pružite ruku u kojoj držite čarobni štapić i ukrcajte se u autobus, kojim ćemo vas odvesti kamo god želite. Ja sam Miles Fulton i bit ću večeras vaš kondukter.“
Stan Shunpike se očito još nije vratio iz Azkabana, pomisle svo troje tužno i gnjevno u isti mah.
„Molila bih tri karte do Londona. S uključenom vrućom čokoladom.“ naručivala je Hermiona.
„To će bit 2 galeona i 5 srpova“ zatraži Miles.
Nakon što su platili svoje, pomogao im je ukrcati stvari i uputio ih na tri kreveta na kraju busa.
„Gdje točno u Londonu?“ trebao je znati Miles.
„Grimmauldov trg broj 12.“ reče Ron i baci se na mesingani krevet.

Komentari (27) | Print | # | 00:09

07.07.2006.

II. poglavlje

Došao je i taj dan, Hermiona se spakirala, pozdravila sa roditeljima, uzela Krivonju i 2 kovčega te izašla dvorište iz kuće. Duboko je udahnula, pomislila na 3 O: odredište, odlučnost i ozbiljnost nakane, i započela aparaciju. Aparatiranje je zaista iskazivalo vremena da se čovjek privikne na taj osjećaj. Zato su ga i mnogi stariji čarobnjaci izbjegavali. U jednom trenutku, sve joj se pred očima zacrnjelo. Osjetila je snažno gnječenje. Izgubila je dah. Imala je osjećaj da nasilu prošla kroz usku cijev. Već u idućem trenutku pohlepno je gutala sparan zrak koji je vladao u Surreyju. Popravila je odjeću i poprilično hrabro se zaputila prema mjedenoj pločici na kojoj je natpis glasio: broj 4.
Kucajući na vrata, postala je bolno svjesna činjenice da je trenutno gluho doba noći, te da Dursleyjevi, Harryjevi rođaci-bezjaci vjerojatno neće biti oduševljeni kasnonoćnim posjetom. Razlog njenog putovanja noći bio je taj što nije smjela riskirati da ju netko slučajno ugleda kroz neki od prozora obližnjih kuća. Kroz vrata je začula divno poznati glas:
„Tko je? Hermiona, jesi ti?“
„Da, Harry, ja sam!“ –odgovori ona sretna što ipak neće morati prvo ugledati velike brčine i ljutiti izraz Harryjevog tetka.
Vernona Dursleyja se nije bojala, jednostavno nije mogla osjećati nikakve simpatije za čovjeka koji je tako unesrećio Harryjevo djetinjstvo. Kada joj je Harry otvorio vrata, impulzivno mu se bacila u zagrljaj. Osjetila je da je malo zbunjen, kao da nezna što mu je činiti, al da je također i jako raznježen njenom gestom. Kod Harryja joj se posebno sviđalo to što su njih dvoje oduvijek bili prijatelji, samo prijatelji, ali još kakvi prijatelji. „Je li Ron već stigao?“ upita Hermiona tobože nehajnim glasom.
„Da, došao je prije otprilike 5 minuta.“ -reče Harry. „Došao je Moćnim Autobusom.“ Harry joj je pomogao unjeti kofere dok se ona borila da umiri Krivonju.
„Ovaj...Harry, tvoj tetak i tetka, jesu li doma? Mislim da bi bilo pristojno da ih pozdravim, ipak sam gost, zar ne misliš..?“
Harry prezirno frkne.
„Ne, nisu doma. Otišli su na čajanku kod poslovnog partnera tetka Vernona. A što se tiče pristojnost, Hermiona, oni ne znaju značenje riječi.“
Baš u tom trenutku na vrhu stuba pojavio se Ron. Nisu se vidjeli svega tjedan dana, al njoj se činilo da je u to vrijeme izrastao bar za koji centimetar. Nasmješila mu se i, uz lagani nalet leptirića u trbuhu, primjetila da joj gorljivo uzvraća osmjeh. On je žurno sišao niz stepenice. Kratki pogled oko sebe, i shvatila je da se Harry negdje izgubio. Ron joj je prišao. Činilo se kao da se nešto nećka. Zatim, kao da je donio neku odluku, čvrsto ju zagrli. Hermiona koja se inače voljela osjećati emancipirano i superiorno nad drugima, shvatila je kako se lijepo osjećati ovako sigurno i zaštičeno. Ron onda kao da se malo sabrao, i pustio je iz naručja. Izbjegavao je njen pogled, al je primjetila da su mu uši pocrvenile.
„Ljudi, hoćete li što pojesti?“ – viknuo je Harry iz, vjerojatno, kuhinje.
Ron ju napokon pogleda i reče: „Ovaj, idemo li?“
Hermiona je opet bila u svom elementu:
„Da, ajde, kreni.“
Kada su došli u kuhinju, vidjeli su da im je Harry priredio omanju gozbu.
„Dakle, što ćemo točno sada?“ upita Ron, entuzijastično slažući sendvič.
„Pa...bezjci bi se trebali ubrzo vratiti. Želim im reći zbogom zauvijek, pa nakon toga možemo otići. Slušajte, razmišljao sam dosta o ovome. Mislim da bi trebali posjetiti Grimmauldov trg 12. Ne znam zašto, ali čini mi se da je rješenje, barem djelomično, tamo leži. Nego, nešto me drugo muči u vezi Grimmauldova trga. Hermiona, što se događa s tajnom ako čuvar tajne umre?“
„Tajna umire s njim.“ reče Hermiona brzo.
„Ali mi ćemo moći ući, zar ne?“ zapita Ron s blagom natruhom panike u glasu.
„Naravno da hoćemo, Rone. Mi znamo tajnu. Znamo adresu i za što služi.“ reče Hermiona britko. „Ali idalje, vjerujem da bi za Red i za nas bilo pametnije kada bismo sami izveli čaroliju opet i kada bismo odredili novoga Čuvara.“
„Hermiona, molim te. Sve to ljepo zvuči osim činjenice da nitko od nas troje ne zna čaroliju za čuvara tajne.“ Ron će pesimistično.
„Dakle Rone, zar ti stvarno vjeruješ da bi ti ja predlagala čaroliju koju ne znam izvesti?“ Hermiona će narogušeno.
„Dobro ljudi“, Harry se smijuckao, „možemo li to izvesti, Hermiona?“
„Naravno da možemo, odnosno, naravno da je znam. Čarolija se zove Fidelius . Tako glasi i inkantacija. To je neobično složena čarolija kojom se neka tajna na magičan način skriva u osobu. Ta se informacija ne može nakon toga nikako otkriti ako je čuvar tajne sam nekome ne oda. To smo sve čuli Kod tri metle od profesora Flitwicka, u vrijeme kada su dementori pretraživali Hogwarts i okolicu u potrazi za..Siriusom.“ završi Hermiona.
Harry se više nije smješio. Ona je znala da je rana koja je nastala u njemu još uvijek svježa i bolna, makar je prošlo više od godine dana. I nju bi zaboljela pomisao na Siriusa, a kako je tek onda Harryju, razmišljala je ona tužno.
Ron je prvi prekinuo tišinu: „Ovaj, slažemo li se svi da bi Harry trebao biti čuvar tajne? Kuća na Grimmauldovom trgu je njegova, a i on je „Izabrani“..“
Tu ga je Harry počastio vrlo neugodnim izrazom, nakon što je čuo riječi „Izabrani“. Znao je da nosi stigmu, ali ga je izraz kojim su ga nazivali idioti iz Dnevnog Proroka idalje dovodio do ludila.
„Da, Harry bi trebao biti čuvar tajne“ reče ona ozbiljno. „Što kažeš da sada izvedem čaroliju?“ upita ga.
„Dobro“ reče Harry, „samo se nadam da će se članovi Reda složiti.“
„Nije na njima da se slažu ili ne slažu, ti si vlasnik kuće“ zagrmi Ron.
„Ron ima pravo, Harry, treba im čuvar tajne, a nemogu imenovati jednog bez pristana vlasnika. Sigurna sam da će to podržati. Dakle, pripremi se, Harry, misli na Grimmauldov trg, i na Red Feniksa- Fidelius!“
Sobom je bljesnulo blješatvo plavobijelo svijetlo. Ron je blago zinuo. Zatim se snop svijeta kanda uvukao u Harryjeva prsa, tamo gdje mu je smješteno srce.
„U redu sam“ reče Harry kao odgovor na Hermionin zabrinuti izraz. Uto začuju škripanje šodera pod kotačima automobila što se uparkiravao na prilaz. Obitelj Dursley se vratila doma.

Komentari (6) | Print | # | 10:13

06.07.2006.

I. poglavlje

U London su Hogwarts-ekspresom stigli prije nepunih 2 dana, a Hermioni se već činilo kako je od okršaja sa smrtonošama, i Dumbledorove pogoblji prošlo više mjeseci. Svaki puta kad bi se sjetila Dumbledora, uhvatila bi ju panika. Znala je da je on jedina osoba koje se Voldemort ikada bojao, a sada, kada ga nema, nije znala koja će to sila uspjati spasiti ne samo Hogwarts, nego i čitav čarobnjački svijet. Tada se sjetila Harryja-Izabranog, i lagano se nasmješila. Harry, Ron i ona trebali su se naći tjedan dana po završetku škole u Kalininu prilazu. Polako je ustala, počeškala Krivnju iza uha i sišla u kuhinju. Tamo je našla jednog malog sovića kako leti ispred prozora. U trbuhu je osjetila leptiriće- taj je sović, po imenu Prasavko, pripadao Ronu. Na brzinu je prešla malu razdaljinu između vrata i prozora i pustila Prasca unutra. Kao i obično kad bi isporučivao poštu, izgledao je neobično zsdovoljan sam sobom što je uspio pismo veće od njega, isporučiti pravoj osobi. Nije bilo šanse ne prepoznati Ronov švrakopis. U pismu je pisalo sljedeće:

Draga Hermiona,
Samo sam htio provjeriti ako znaš točan datum vjenčanja Bill i Fleur- 21.7. Ovdje je totalno rasulo, mama i Fleur su sve u pripremama. Nijedna ne želi pričati ni o čemu osim o mjerama za svečane pelerine, bojama dekoracija i broju uzvanika. Billu dosta bolje izgleda, ili smo se samo naviknuli na njega. S Percyjem idalje nitko ne priča, jer je on idalje dovoljni idiot da misli da misli da su svi zapravo u uroti protiv njegovog voljenog Ministarstva. Kad smo kod Ministarstva, tata jedva da je doma, radi od jutra do sutra. Tonks također. Lupin je bio kod nas jučer, nebi se začudio još jednom vjenčanju. Uglavnom, drago mi se što ću te brzo vidit. Tebe i Harryja naravno.
Vidimo se dakle brzo, u Kalininu prilazu (broj 4, zar ne?)
P.S. pretpostavljam da ćeš se ti aparatirati, zar ne? Da sam bar prošo ispit u prvom roku, novi je zakazan za 31.7.-pada baš na Harryjev rođendan!


Hermiona je spustila pismo, svejednako se smješeći. Za 5 dana će trojka opet biti na okupu. Raznježila se pomislivši na Weasleyjeve. Veselila se što će ih nakon posjeta Harryjevim bezjecima opet vidjeti. Veselila se Molly, najboljoj kuharici i najbrižnijoj majci, Arthuru, inteligentnom čarobnjaku koji se oduševljavao svime povezanim s bezjacima, Billu i Charleyju, Fredu i Georgu, koje je smatrala jako luckastim ali i veoma sposobnim čarobnjacima, Ginny, svojoj najboljoj prijateljici, i Ronu, oh, jako se veselila Ronu...

Komentari (5) | Print | # | 14:19

05.07.2006.

Dakle..

Dakle, ovdje bih probala napisati fan fiction roman,il možda ff dnevnik, sedmi dio pottera, iz perspektive Hermione Granger. Iako sam savršeno svjesna da je to već vjerojatno bilo već iskušano od strane drugih ff potterversa, meni je ovo sve novo, i zato molim za razumjevanje. Uživajte. :P

Komentari (4) | Print | # | 16:28

<< Arhiva >>